Napunilo se nešto više od petnaestak dana kada smo se s velikim štovanjem i poniznošću prisjetili godišnjice pogibije Hrvatskog i Mrkopaljskog sina Henrika Štimca. Prisjetimo se i duhovno-glazbenih svečanosti u čast Henriku i Dadi, no koliko se nas iskreno sjeća tko su bili Henrik i Dado te kako su živjeli i poginuli? O njima i o svečanostima govori suborac Nikica Orešković.
Henrik (otac Maks) Štimac, Mrkopaljac, rođen je 28. travnja 1969. u Rijeci. Završio je srednju građevinsku školu također u Rijeci. U obranu Hrvatske uključio se tijekom kolovoza 1991. kao pripadnik Goranske bojne 111. brigade ZNG. U studenom 1991. od te bojne nastaje 138. brigada HV. Tako je i on jedno vrijeme bio pripadnik te brigade. Tijekom proljeća 1992. Henrik iz pričuvnog sastava prelazi u djelatnu vojnu službu i to u 204. BVV. Za neupućene, kratica BVV znači Brigada Vukovarskih Veterana. Od 204. BVV i dijelova još nekih slavonskih brigada, 25. 10. 1992. u Vinkovcima je ustrojena 5. Gardijska Brigada. Time Henrik postaje pripadnik gardijskog tj. elitnog sastava Hrvatske vojske. Tomu je težio još od onog dana kad je rekao “ne mogu mirovati pod goranskom bukvom dok slavonski hrast i dalmatinska maslina gore u borbi za oslobođenje Hrvatske”. U jesen 1992. Henrik je bio ranjen tijekom bojnih djelovanja u Istočnoj Posavini. Brzo je prekinuo bolovanje da bi se vratio u postroj svoje brigade. U proljeće 1993. tijekom bojnih djelovanja 5. GBR, satnik Henrik Štimac pogiba na zadarskom ratištu. Poginuo je mučeničkom smrću 15. lipnja 1993. u selu Kašić.
Dalibor Dado (otac Marijan) Čebuhar, Fužinarac, rođen je 04. kolovoza 1969. u Rijeci. Srednju veterinarsku školu završio je u Zagrebu. Nakon odsluženog vojnog roka u JNA, 1991. godine upisao je Agronomski fakultet. U rujnu te godine, umjesto u studentske klupe, Dalibor je ušao u profesionalni sastav Zbora Narodne Garde. Postao je pripadnik A bojne 111. brigade. Ta je postrojba brzo postala povijesnom jer je s velikim uspjehom vodila prve napadajne, odnosno oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu. Najznačajnije su bile one na Ličkom ratištu, izvedene u Drenovom Klancu i Ramljanima. Zbog iskazane hrabrosti, zbog stupnja uvježbanosti, profesionalnog vojničkog odnosa i visoke bojne spremnosti, predsjednik Tuđman tu je postrojbu neslužbeno proglasio najboljom postrojbom hrvatske vojske u 1991. godini. Opis postrojbe ujedno je i opis hrvatskog viteza Dalibora Čebuhara. Dadin životni i ratni put završio je njegovom mučeničkom smrću 23. listopada 1992. Satnik Dado Čebuhar ubijen je tijekom bojnih djelovanja u Istočnoj Posavini. On i njegovi suborci tada su oslobodili selo Vidovice.
Zašto uz imena ove dvojice goranskih mladića uvijek treba vezivati epitet vitezovi? Zato što su se odlikovali hrabrošću, požrtvovnošću, inteligencijom, domoljubivošću i poštenjem. Zato što su se obojica svjesno žrtvovali za slobodu Hrvatske.
Prije jedanaest godina, razljućen uvredljivim odnosom hrvatskog naroda i hrvatske države prema žrtvama koje svojom krvlju tu istu državu stvoriše, osmislio sam DUHOVNO-GLAZBENE SVEČANOSTI ZA HENRIKA I DADU. Poslužio sam se imenima i likovima Henrika Štimca i Dalibora Čebuhara, dvojice plemenitih mladića, poginulih goranskih dragovoljaca, kako bi njihova žrtva u domovinskom ratu postala simbolom svih žrtava, svih borbi za slobodnu Hrvatsku. Zahvaljujući sretnoj okolnosti što prijateljujem s mnogim vrhunskim glazbenim umjetnicima, zahvaljujući spremnosti istih da u Gorski Kotar dođu i nastupe bez ikakve nadoknade, SVEČANOSTI su dosegnule najvišu umjetničku razinu i postale opće popularne. Publika na njih dolazi iz cijelog Gorskog Kotara, Rijeke, Primorja pa čak i šire. Do sada su ''o svom kruhu i o svome ruhu'' nastupali VOKALISTI SALONE i njihov maestro LJUBO STIPIŠIĆ, PUČKI PIVAČI GOSPE OD OTOKA, MK SOLIN, MK CAMBI, cimbalista ANDRIJA MARONIĆ i njegov prijatelj pjevač ŽIGA MEĐIMURSKI, PUHAČKI ORKESTAR CRVENOG KRIŽA HRVATSKE, LIDIJA BAJUK, MUŠKI OKTET MRKOPALJ i ŽUPNI ZBOR MRKOPALJ, TS DIKE iz Vinkovaca, TS BERDE BAND, TS NAJBOLJI HRVATSKI TAMBURAŠI, Muška i Ženska Klapa BAKLJE iz Rijeke, Mješoviti pjevački zbor BIJAĆKA VILA iz Kaštela, KUD EUGEN KUMIČIĆ iz Slavonskog Broda, MK LUKA iz Ploča, Ženska pjevačka skupina KRALJICA JELENA iz Dugopolja kod Splita, TS ZORA iz Slavonskog Broda, MK VINČACE i VIS BOTUNI iz Novog Vinodolskog te ANTE RADOS, KREŠIMIR PEROVIĆ i ANTE SIKIRIĆ iz Zadra. Čuvajući uspomenu na mrtve vitezove Henrika i Dalibora, mjesta Mrkopalj i Fužine postala su zavidna koncertna središta. Tako obojica nastavljaju živjeti među nama.
Nekoliko fotografija za prisjećanje s posljednjih duhovno-glazbenih svečanosti u Mrkoplju
Henrik (otac Maks) Štimac, Mrkopaljac, rođen je 28. travnja 1969. u Rijeci. Završio je srednju građevinsku školu također u Rijeci. U obranu Hrvatske uključio se tijekom kolovoza 1991. kao pripadnik Goranske bojne 111. brigade ZNG. U studenom 1991. od te bojne nastaje 138. brigada HV. Tako je i on jedno vrijeme bio pripadnik te brigade. Tijekom proljeća 1992. Henrik iz pričuvnog sastava prelazi u djelatnu vojnu službu i to u 204. BVV. Za neupućene, kratica BVV znači Brigada Vukovarskih Veterana. Od 204. BVV i dijelova još nekih slavonskih brigada, 25. 10. 1992. u Vinkovcima je ustrojena 5. Gardijska Brigada. Time Henrik postaje pripadnik gardijskog tj. elitnog sastava Hrvatske vojske. Tomu je težio još od onog dana kad je rekao “ne mogu mirovati pod goranskom bukvom dok slavonski hrast i dalmatinska maslina gore u borbi za oslobođenje Hrvatske”. U jesen 1992. Henrik je bio ranjen tijekom bojnih djelovanja u Istočnoj Posavini. Brzo je prekinuo bolovanje da bi se vratio u postroj svoje brigade. U proljeće 1993. tijekom bojnih djelovanja 5. GBR, satnik Henrik Štimac pogiba na zadarskom ratištu. Poginuo je mučeničkom smrću 15. lipnja 1993. u selu Kašić.
Dalibor Dado (otac Marijan) Čebuhar, Fužinarac, rođen je 04. kolovoza 1969. u Rijeci. Srednju veterinarsku školu završio je u Zagrebu. Nakon odsluženog vojnog roka u JNA, 1991. godine upisao je Agronomski fakultet. U rujnu te godine, umjesto u studentske klupe, Dalibor je ušao u profesionalni sastav Zbora Narodne Garde. Postao je pripadnik A bojne 111. brigade. Ta je postrojba brzo postala povijesnom jer je s velikim uspjehom vodila prve napadajne, odnosno oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu. Najznačajnije su bile one na Ličkom ratištu, izvedene u Drenovom Klancu i Ramljanima. Zbog iskazane hrabrosti, zbog stupnja uvježbanosti, profesionalnog vojničkog odnosa i visoke bojne spremnosti, predsjednik Tuđman tu je postrojbu neslužbeno proglasio najboljom postrojbom hrvatske vojske u 1991. godini. Opis postrojbe ujedno je i opis hrvatskog viteza Dalibora Čebuhara. Dadin životni i ratni put završio je njegovom mučeničkom smrću 23. listopada 1992. Satnik Dado Čebuhar ubijen je tijekom bojnih djelovanja u Istočnoj Posavini. On i njegovi suborci tada su oslobodili selo Vidovice.